online
priručnik


        1.5 Okluzija zubi
parametri idealne i fiziološke okluzije
 

Neuromuskularni sustav

Okluzija zubi


Angle je definirao okluziju kao "normalne odnose okluzijskih ravnina i nagiba zubi kada su čeljusti zatvorene". On je klasificirao okluziju na temelju optimalnih morfoloških odnosa između zubi gornje i donje čeljusti. Okluzija je također termin koji podrazumijeva zatvaranje ili postupak zatvaranja. U današnjoj stomatologiji pojam okluzija ima statičku i morfološku konotaciju, a također i funkcijsko značenje koje podrazumijeva promatranje zubi i ostalih dijelova mastikatornog sustava u različitim situacijama kretanja.

Slika 1 Klasa I po Angle-u je ortodontska klasifikacija okluzije na temelju odnosa kvržica prvog molara. Meziobukalna kvržica prvog donjeg molara treba okludirati između prvog gornjeg molara i drugog gornjeg premolara. Postoje još dvije klase po Angle-u - klasa II tzv. distookluzija i klasa III ili meziookluzija. Za dijagnostiku tih dviju klasa bitno je da postoji pomak najmanje za jednu kvržicu prema nazad (klasa II) ili prema naprijed (klasa III).

KONTAKTI ZUBI

Funkcijski kontakte među zubima gledamo odvojeno na prednjim zubima i na stražnjim zubima. U idealnoj okluziji ne postoje kontakti u maksimalnoj interkuspidaciji na prednjim zubima, već cjelokupno vertikalno opterećenje podnose stražnji zubi čiji je potporni aparat tome i najprilagođeniji. Najčvršći kontakt nastaje između bukalnih kvržica mandibularnih stražnjih zubi i palatinalnih kvržica maksilarnih zubi. Kontakti koji nastaju najčešće su trotočkasti ili dvotočkasti, što znači da kvržice ne okludiraju vrhovima u fisurama već bočnim plohama sa kvržicama zuba antagonista i bočnim grebenima. Takvi kontakti djeluju stabilizirajuće na zube antagoniste i opterećuju zub po njegovoj aksijalnoj osovini.


Slika 2 Kontakti zubi u idealnim čeljustima
(crveno - kontakti potpornih kvržica, zeleno - kontakti kvržica vodilja)

 

Kontakti i mirovanju razlikuju se od kontakata pri funkcijskim kretnjama mandibule. Prema načinu na koji zubi mogu kontaktirati postoje tri koncepta okluzije:

  • očnjakom vođena okluzija
  • unilateralno grupno vođena okluzija
  • bilateralno grupno vođena okluzija (bilateralno balansirana okluzija)

Očnjakom vođena okluzija zubi

Vođenje očnjakom prirodan je način pri kojem zubi pri lateralnim kretnjama kontaktiraju isključivo na očnjacima radne strane. Smatramo je idealnom okluzijom i uzajamno zaštićenim tipom okluzije. Uzajamna zaštita očituje se u zaštiti prednjih zubi pri maksimalnoj interkuspidaciji i zaštiti stražnjih zubi pri kretnjama mandibule. Parodont stražnjih zubi prilagođen je prihvaćanju i podnošenju velikih vertikalnih opterećenja, no nije otporan na lateralne sile, nasuprot tome parodont prednjih zubi teško podnosi vertikalna opterećenja ali je prikladan za kompenzaciju horizontalnih sila koje nastaju pri protruzijskoj kretnji. Očnjaci su zubi sa najduljim korjenovima i dobro su prilagođeni za podnošenje lateralnih opterećenja, pa preuzimajući tu ulogu na sebe štite i incizive i stražnje zube.

Slika 3 Primjer očnjakom vođene okluzije

Grupno vođenje

Smatramo ga podvrstom vođenja očnjakom, odnosno formom koja nastupa kad se kvržice očnjaka istroše i prvi i drugi premolari preuzimaju ulogu vođenja. U grupno vođenje može biti uključena i meziobukalna kvržica prvog molara, no sve iza toga ne smatramo više fiziološkim. Pri kretnji u stranu sada kontaktiraju kvržice očnjaka, premolara i molara na radnoj strani dok su svi zubi na neradnoj strani i dalje disokludirani.

Slika 4 Primjer grupnog vođenja

Bilateralno uravnoteženo vođenje

Princip je idealne okluzije korišten i primjenjivan na totalnim protezama. U prošlosti je smatran idealnim oblikom okluzije. Pri protruzijskoj kretnji u kontaktu su prednji zubi i barem jedan par antagonista sa svake strane straga. Zubi koji su najčešće u kontaktu su umnjaci ili drugi molari. Kod lateralnih kretnji kontakt je najčešće grupni na radnoj strani te barem jedan par antagonista na neradnoj strani. Ova vrsta okluzije uglavnom je protetska. A kontakti koji postoje smatraju se neadekvatnim za prirodnu fiziološku okluziju.

 

 


 
TOP